E? A? Poet? Sonet? - e.a.po@so.net


Stat će jednom kazaljke sata,
preciznog, što okreće svod.
Prekrit će zaborav kojote rata.
U magli će stablo tražiti plod.

I stat će čovjek, tipa oldtimer,
hrđavu koru gulit natanane.
Igla će strugat - opus Alzheimer ,
dok buka ne izbaci hihot sa strane.

Pa onda: i žrtva i jad postaju običaj.
Ljubav? - tanani zanos Amorove sulice!
A grlena pjesma s mačem u ruci - izričaj.

Tko još sonete te uopće piše?
- u bradu si mrmlja luđak iz ulice.
Bez imena, molim. - Samo to i ništa više.

Slobodni pis(o)ar

Sjeo sam pred bijelo,
odluku sam čvrstu donio:
potvrdit ću smjelo
istoga sebe! Onda dio

jastva ispisah crnom,
istražujuć sebe drukčijeg.
Na putu slijepom, zabitnom,
ostavih obećanje svračje,

glasno! I prevarih se, jasno -
izdajuć sebstvo istočasno.
Vječiti skrivač pogrešaka

otkriva životne stranputice.
Hitro zida zidinu nevjerice,
podignuta čela i stisnutih šaka.

Hysterical overfucking an edge of the edge

Ni žena sam ni muškarac.
Brodim pukotinom vremena
kao uzjebani anđeo lutalac,
potomak zvjezdanog sjemena.

Ima li što tananije od ruba
kojim se spotičući hodi,
nestalnije od klimava zuba
što zagriza uže, ka slobodi

kroz tminu da te vodi, bol potirući?
O da! Postoji rub ruba taj zrijući
s kog će kroz sladostrašće uvrijeti

u pjesnikovu sebeljubnu budnicu
još vode za mrklu mu ponornicu.
I grč će prsta metal tanki grijati.

Preslobodni penjač

Penjem se slobodnim stilom pauka:
poskakujem rubovima s oštrinom
bez zaštite. Suhost je zavoljela ruka,
odbacuje konop omazan mučninom.

Izbočina slijeva, desno udubina:
moji se udovi pletu u ekstazi
svemira. Na vrhu čeka popudbina.
Nestvarna je ljepota na klizavoj stazi

pritiska mi uši titravim skaskama -
pozivam je na ples pod maskama,
odlučno. Gdje mi je ključ za sjedinjenje?

Tučem na vrata mrkim zvekirom ovjenčana.
Stvarnosna sjećanja sjetom osjenčana
propisuju milodar za prosvjetljenje.

Poetique: pinque romantique


Val je odvalio komad obale
i posrao račiće na pijesak.
Mi smo imali naše uvale,
na stijeni uzgajali vrijesak

pod žutim nebom kojim vjetar
razvlači ljubičasti dim zelenkastog
irisa. S bezimene se čuje drotar
k'o buka s glazbala rumenkastog

mirisa. Otvaram plavu ambrelu,
kroz rôzu pristupam bočatoj vodi
iz zida kuće u kamenom selu -

pomak u fazi. Zatečen na djelu:
pinquetom k pučini brodim,
crtkano crnim crtam na bijelu.

dokumentarac iz mračne šume

prednost života u čarobnim uvjetima topline omotača
sloboda se prikrada u čizmicama s visokim petama

na pozornici plešem viseći o svilenoj zavjesi
ti jedeš samo glazuru s torte između dva obroka

ja zaboravljam na svakodnevni tretman grubim dlanovima
tijelo buja pod toplim kapima, vjetar ih donosi iz daljina

i vodu sad puštam ja puštam sad vodu od vode stvaram vodopad
nek odnese tragove tišine koja nastaje na mučnini 'stvarnog života'

skrivam se pred nasmijanim licima sretno zaljubljenih
pod nogama šušte šareni papirići što bjehu samo za njih

u slušalicama otvaram supermasivnu crnu rupu
guta dobrohotne savjete o prednostima smirenog uma

boli me zaludnost dokaza o uzrocima i posljedicama
šetaći mačkica i pasa usredotočeno glume rolu - nisam ja odavle

rišem lice maskirnim bojama za plašenje nejakih
postajem militantni mirotvorac i jedem sve koji to nisu

ostavljam krvave tragove svojih slonovskih stopa
vlažnost očiju postati će savršena varka za naivne

nabijam dvocijevku u usta ljubiteljima adrenalina 
gledat ću kako im vlastitih petsto konja gazi volju za brzinom

i sve će biti kao prije kad nas prekrije pepeo s Vatnajökulla
pijesak i vatra stvorit će staklo između izložaka i promatrača

okamenjena govna prekopavat će freelance tragači haplotipova
došljacima iz svemira rast će pseće glave iz ljudskog tijela

Ozirisov fačuk povesti će vojske mrtvih u posljednji boj
nestat će sjene pred naletom praiskonskog mraka

a onda će se u posvemašnjem nepostojanju zvuka i tišine
začut poznati prasak stvaranja kroz plinovitu maglicu

Gazda će se promeškoljit nakon glasnog prdca
i proklet bezobrazno blještavilo iza potrganih roleta

A? aaa? aaahaaa!
Amen

Misao koja se misli

strastveno grlim apsurd
na uličnom zavijutku*
bez osjećaja iscrtavam svijet
lica okolo mene
plešu bezumno u krug
posljednji valcer s međukorakom
odbrojavaju osmijehe odobravanja 
nastoje obasizati nedostižno

odlučih živjeti da bih mogao umrijeti
život u stremljenju da postane on sâm
ja sam živ
ali ja ne živim život
ja sebe živim
život živi život
ne mene
život je misao koja živi samu sebe
ja misao sam koja misli samu sebe

misao?
ne postojiš
sve je samo Praznina
ispunjena osjećajima

osjećaji?
sjećanje na misao
kako sam strastveno grlio

* Camus piše u svojem djelu 'Mit o Sizifu':
  'Veliki osjećaji nose u sebi svoj svemir, blistav ili bijedan.
  Oni svojom strastvenošću rasvjetljavaju jedan isključiv svijet
  gdje nalaze svoje podneblje.'

Ne možeš sebe ponovo pročitati, ali možeš se potpisati.
                                 René Char, Hipnosovi listići 96

Kristali na nebu

izvađena sjećanja iz kopačeve torbe zabačene nauznak
tajnim identitetom neznanog junaka nabačena usput

stoji prtljaga sivih isposnika iz Doline posrnulih duhova
prestravljeno prevrću zemlju planinskog blatnjavog puta

ta douleur ta douleur ta douleur ta douleur ta douleur

obznanjuju gradu i svijetu svoje rite skrivačice
želja za utaživanjem gladi za zadovoljenjem

protkana potka pelinovom tvrdoćom sjemene ljubavi
sokovi bližnjega svoga težinom punine istisnuti

u prazninu zaobljene bijelosti prolaznosti
u međunožju spiralne ovojnice iz opstojnosti misli

change de couleur  change de couleur  change de couleur

obamirući spokoj u dvostranom pogledu sa zida
kopačeve oči miču se u usta pokreću masu

molekule u zrak zrak u valove valove u valove
u juhu mutnosti zasićenu izbjegnućem hrabrosti

moče se prsti duboko se zabijaju i kopaju
kopaju kopaju tu bol taj jad tu muku

je vais prendre ta douleur je vais prendre ta douleur

današnji raspored na oglasnoj ploči Tartarovog stožera
oblizati sol zaplesati valcer s nositeljem odličja

izroniti na površinu izdaha pozdraviti Kristalnu dubinom udaha
dima Hekatinih baklji iznad katakomba vlastitih staništa

a Kristalna slobodna sa neba gdje hvatam kosu Aurore Borealis
niz oluke kotrlja kristale zadnjeg sna s krova kojeg kiša piša

'Poput velikih djela, i duboki osjećaji znače
uvijek više negoli su svjesni da iskazuju.'
Albert Camus:  Apsolutni zidovi – Mit o Sizifu

Samoubivstvovanje

Konkurentnost polutrajnih čestica
pretvara ih u valove
na čijim se vrhovima
pjene naše bijele misli

Između valova
praznine
čekaju popunjenja
vlastitim pražnjenjem

Otisci u zoni sumračnog uma
fotografije na zidovima
izložbenog prostora postojanja
ulaznina se ne naplaćuje
ali nema ulaznica
za ulazak u prazninu
nema ulaznica
na čekanju
na čekanju
na čekanju
u redu za kamenolom
glave u rukama
crna krv uma
ljepljivi ljep
sluzava sluz
slina se pjeni
na vrhovima valova
pokrenutih grčevima s naših usana

Gledao sam bezosjećajno
zadnjeg među ljudima
kako prolazi kroz vrata s natpisom: 
ovdje Bog dijeli razboritost

Proklamirano saznanje o Stvoritelju
psuje me s propovjednice:
Ti si izabranik masnog tkiva
galaktičke maternice
Majke svih namjernika
polaznika univerziteta razbibrige
za nasilne kućanice

Moji brodovi na atomski pogon
oru ravnice dna oceana
- uzgajat ću genetski nemodificirane alge

U dubinama će ostati tragovi
gigantskih propelera što melju život
i otpuštaju ga u mjehurićima
na površine opstanaka
tvoreći bijelu brazdu
dižući valove što udare u nečije obale
i nestanu bez granica bez rubova bez točaka
                                                                                                     
                                                                                                    (4. veljače, na južnom putu)

Karl Jaspers, u otkrivanju nemogućnosti ustrojbe
jedinstvenog svijeta, uzvikuje:
'To me ograničenje dovodi do mene sama, donde
gdje se više ne povlačim iza objektivnog gledišta
koje samo predstavljam, donde gdje ni ja sam ni
egzistencija drugog ne mogu više postati
predmetom za mene.'